Insulin je peptid koga luče β ćelije pankreasa i smatra se najvažnijim hormonom u metabolizmu. Insulin reguliše preuzimanje glukoze (šećera) iz krvi u ćelije. Pored održavanja normalnog šećera u krvi, insulin reguliše sintezu rezervi šećera (glikogen u jetri i skeletnim mišićima), metabolizam masti, sintezu dezoksiribonukleinske kiseline (DNK), genske procese i metabolizam proteina. Povećanje šećera u krvi uzrokuje lučenje insulina koji se vezuje za receptore ciljnih ćelija i tako “otvara vrata” ulasku šećera u ćelije. Glukoza je glavni izvor energije za sve ćelije našeg tela. Najvažnija tkiva gde se nalaze receptori za insulin su jetra, masno tkivo i skeletni mišići.
Kada glukoza uđe u ćelije jetre, pretvara se u glikogen (rezerva šećera u organizmu). Kapacitet rezervi glikogena je veoma mali, pa se sav višak šećera pretvara u masti i krvotokom prenosi u masno tkivo. Istovremeno sa ovim procesom, insulin sprečava stvaranje glukoze iz masti i proteina u jetri. Insulin deluje na metabolizam masti tako što ne dozvoljava njihovo razlaganje. Dakle, glavna uloga insulina je da uravnoteži metabolizam šećera, masti i proteina, ali i da čuva rezerve šećera i masti u organizmu.
U normalnim okolnostima kaže se da su ćelije koje na površini imaju receptore za insulin – insulin senzitivne. Međutim, ukoliko je nivo šećera u krvi često i visoko povišen, dolazi do povećanog izlučivanja insulina. Taj fenomen se naziva hiperinsulinemija. Organizam se brani od ove nefiziološke promene tako što menja receptore za insulin i ne dozvoljava da višak šećera uđe u ćelije. Time ćelije postaju manje osetljive (manje senzitivne) na ovaj hormon. Tako nastaje insulinska rezistencija (otpornost na insulin). Krajnja posledica je smanjenje preuzimanja glukoze u tkiva i povišenje šećera u krvi (hiperglikemija).
Li M. i saradnici u svom radu (Trends in Insulin Resistance: Insights Into Mechanisms and Therapeutic Strategy, Signal Transduction and Targeted Therapy, 2022, 7, 216 – 251) navode definiciju insulinske rezistencije: “Osobe sa defektnim unosom glukoze (stimuliranog insulinom) u mišiće i masno tkivo, uz smanjenje regulacije oslobađanja glukoze iz jetre, uzrokovano poremećajem insulina, imaju insulinsku rezistenciju. Nekoliko oboljenja povezano je sa insulinskom rezistencijom, uključujući gojaznost, dijabetes tipa 2, metabolički sindrom, kardiovaskularne bolesti, metabolički izazvano stanje masne jetre, sindrom policističnih jajnika i kancer.” U ovom radu se ističe da ženski hormoni estrogeni štite od insulinske rezistencije. Stoga bi bilo preporučljivo proveriti hormonski status kod mladih žena sa policističnim janicima, pre uvođenja lekova za lečenje insulinske rezistencije. Verovatno je insulinska rezistencija posledica, a ne uzrok sindroma policističnih jajnika, pa bi bilo bolje prvo razmotriti primenu neke druge strategije lečenja ili hormonske terapije.
U doktorskoj disertaciji Gorice G. Ristić (“ Insulinska rezistencija kao biomarker kardiovaskularnog rizika kod bolesnika sa reumatoidnim artritisom”, Medicinski fakultet Vojnomedicinske akademije, Univerzitet odbrane u Beogradu, 2015.) kaže se: “…Poznavajući učestalost insulinske rezistencije u gojaznih osoba, a nakon otkrića da masno tkivo luči veliku količinu proinflamatornih citokina i adipokina, usledila su ispitivanja uticaja ovih molekula na razvoj insulinske rezistencije. Tako se došlo do saznanja da i citokini i adipokini imaju značajnu, ali različitu ulogu u razvoju insulinske rezistencije, odnosno da neki imaju pro-hiperglikemijsko, a drugi anti-hiperglikemijsko dejstvo. Takođe je otkiriveno da je visceralno masno tkivo mnogo potentniji izvor ovih proteina nego subkutano masno tkivo zbog čega je obim struka, kao marker visceralne gojaznosti, postao nezaobilazan u proceni insulinske rezistencije…. prema rezultatima velikih studija, poput Insulin Resistance Atherosclerosis Study (IRAS) abdominalna gojaznost je glavna determinanta insulinske rezistencije, a doprinose još i starost i hipertenzija.”
Hiperglikemija dovodi do stalnog pojačanog lučenja insulina. Kao posledica se javlja iscrpljivanje β ćelija pankreasa. Vremenom se smanjuje produkcija insulina. Nedostatak šećera u ćelijama uzrokuje povećanu želju za hranom, kao i poremećaj metabolizma masti i proteina. Jetra stvara višak šećera iz masti i proteina, jer više nema kontrolora – insulina. Takođe, zbog nedostatka insulina dolazi do prekomernog razlaganja masti. Tako nastaje masna jetra i povećanje masnoća u krvi. Ovo stanje je uvod u metabolički sindrom, a zatim i dijabetes tipa 2.
Prvi korak u lečenju insulinske rezistencije je korekcija ishrane i uvođenje zdravog stila života.
Moderna ishrana, prepuna prostih šećera, jako stimuliše lučenja insulina, što vremenom dovodi do insulinske rezistencije. Potrebno je primeniti prirodnu, tradicionalnu ishranu.
Integralne žitarice celog zrna i njihovi proizvodi imaju složene šećere koji se sporo apsorbuju u krvotok i time bolje utiču na insulin.
Mahunarke (pasulji, sočivo, proizvodi od soje) su vrlo značajne kao biljni izvori proteina. Nemačka istraživanja pokazuju da je kriva lučenja insulina najbolja nakon konzumiranja ove grupe namirnica.
Integralne žitarice, mahunarke, povrće i voće bogati su dijetnim vlaknima koja doprinose usporavanju transporta šećera kroz crevni zid u krvotok. Samim tim imaju povoljno dejstvo na lučenje insulina. Zbog toga je u planiranju ishrane važnija kombinacija grupa hrane u obroku, nego glikemijski indeks svake namirnice posebno.
Prema pisanju dr Džejsona Fanga (“Kôd gojaznosti, Blum izdavaštvo, Nova Varoš, 2021.) , masti imaju najmanje uticaja na lučenje insulina nakon obroka, te je vrlo važno koristiti raznovrsne koštunjave plodove, semenke, kao i maslinovo ulje u kojima je dobar odnos omega-3 i omega-6 masnih kiselina (omega-3 imaju antizapaljenjsko, a omega-6 prozapaljenjsko dejstvo u organizmu).
Fizička aktivnost značajno doprinosi povećanju potrošnje viška energetskog (kalorijskog) unosa) i povećanju insulinske senzitivnosti u skeletnim mišićima.
Neredovni obroci, slab san, izmenjen dnevno-noćni ritam i stres takođe utiču na razvoj gojaznosti i insulinske rezistencije. Mnogo jednostavnih postupaka i poboljšanje stila života može doprineti smanjenju rizika od insulinske rezistencije. Adekvatan unos vitamina D je vrlo važan jer povećava aktivnost gena za sintezu insulinskih receptora i ima antizapaljenjsko dejstvo.
